Back

ⓘ Miro Vuco




                                     

ⓘ Miro Vuco

Nakon završene Škole primenjenih umetnosti u Splitu upisuje Pedagošku akademiju, no pre kraja prvog semestra odlučuje se za studij vajarstva. Diplomirao 1967. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Antuna Augustinčića. Bio je saradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića 1969 - 1971. Od 1984. do 1986. radi kao profesor na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. 1986. godine izabran je za asistenta na Akademiji likovnih umjetnosti, gde od tada stalno radi i napreduje do zvanja redovnog profesora vajarstvo 1997. Jedan od osnivača grupe Biafra 1970–1978, u okviru koje je produbljivao ekspresionističku poetiku Valerija Michielija, te se suprotstavlja dominirajućoj teoriji savremenog formalizma i vladajućoj estetici, i okreće se iskazu art bruta i zajedno sa ostalim članovima grupe sukobljava sa tadašnjim dominantnim likovnim trendovima.

Oblikuje provokativnu i polemičnu figurativnu skulpturu, koja nastaje upravo u toj težnji za prekoračenjem normi tradicionalne estetike. U ciklusu Slikarije 1978 slikovito je spajao grafičke i slikarske elemente, a nakon 1980. radio je reljefe u poliesteru u duhu figurativnoga informela Pobjednici disciplina, 1981. Socijalno-provokativan kontekst što ga je započeo u ciklusu terakota Lijeve postole i ino 1987 proteže se do skulptura potonjem razdoblju Tri koraka, 1998. Vodeći je predstavnik angažirane figuracije šokantnih prizora i ekspanzivne plastične energije u Hrvatskoj.

Autor je javnih spomenika, medu kojima su najpoznatiji Tin Ujević u Zagrebu 1990, "Zajednička kuća" u Samoboru 1994, skulptura "Kamen temeljac" u zagrebačkoj Aleji skulptura 1996, Ante Starčević u Osijeku 2006, Bademi Sokolović u Zagrebu, Franjo Tudman na Kninskoj tvrdavi u Kninu, Stjepan Filipović u Opuzenu 1978 zajedno sa vajarom Stjepanom Gračanom, miniran 1991. i spomenik Veljku Vlahoviću u Osijeku, podignut 1976. i srušen 1991. godine.

Od 1967. učestvuje na preko 200 mahom žiriranih izložbi u zemlji i inostranstvu, a organizuje i 28 samostalnih izložbi, od kojih se posebno ističu: XXIX. Salon de la Jelune Sculpture Pariz, 1977, 4. bijenale jugoslovenske skulpture Pančevo, 1987, 1000 godina hrvatske skulpture Zagreb, 1991, 125 vrhunskih djela hrvatskih umjetnika Zagreb, 1996 - od kolektivnih, problemskih i koncepcijskih izložbi, kao i sledeće istaknute samostalne izložbe: 15 izložba" Biafre”, Umjetnički paviljon, 1978, Zagreb; Cipele, Galerija" Forum”, Zagreb, 1987; crteži, Poreč, 1992; skulpture, Pula; crteži, Osijek, 1994; grafike, galerija" Forum”, Zagreb.

Dobitnik je niza značajnih nagrada, izmedu ostalog i nagrade Salona mladih, nagrade 9., 11. i 15. Zagrebačkog salona 1975., 1980., 1987., Nagrade za crtež na zagrebačkom bijenalu crteža 1993., Godišnje nagrade HDLU-a 1994., te nagrade za spomenik Tinu Ujeviću u Zagrebu. Dobitnik je nagrade za životno delo Hrvatskog društva likovnih umetnika HDLU 2017. godine.